Štamparija, Pčela
… I mašna je pristala, ni
sama ne znajući zašto. Spustila se niz prozor i pridružila konzervi. Zajedno su
pošli prvo do štamparije u kojoj su
radnici pravili čestitke u najlepšim bojama.
–
Evo vidiš, ovde ljudi prave neviđene stvari, i uživaju da ih daju drugima. I to
ne oni, nego i neki drugi koji ih kupe… – pokazala je potom na deo na kome je
pisalo „magacin“ – tu čuvaju sve one knjige koje su odštampali a koje niko nije
došao da pokupi ili preuzme. Kakva je to biblioteka i riznica znanja, a niko ne
zna za nju, sem nas, odbačenih.
Konzerva
ju je potom povela do kafane u kojoj su se skupljali insekti i sitne životinje,
napravljenoj ispod mosta. Smestila ju je za sto sa jednom matorom pčelom (koja se hladila lepezom od
trske) i poljskim mišem (sa kačketom i kašikom za cipele), oboje rešeni da
predahnu od rada preko dana uz čašu vina i slušaju muziku zrikavaca:
–
Oni rade po ceo dan napolju, i dele to sa svojim sunaorodnicima, ne uživaju
uvek u tome, ali se trude da urade ono što najbolje znaju – sakupe.
–
I oni imaju tajne biblioteke, kao štampari? – Pitala je mašna zbunjeno.
–
Ne, oni imaju nešto još vrednije… imaju pleme – i tad je mašna videla da svaki od
gostiju u kafani ima malu mašnu kao detalj, bilo oko vrata, bilo na glavi, bilo
na ramenu. I tada je prvi put prepoznala svoje pleme koje je svaki dan napolju,
i na kiši i na suncu i na snegu i na vetru, ali se ne buni. Naprotiv, tamo je
da ulepša svet, tako što će biti najlepša moguća pozadina…
Нема коментара:
Постави коментар