Salon, Pirinač
U
jednom dalekom delu sveta postojao je salon
za uređivanje kose i brada koji je svoje usluge – koje su bile veoma cenjene –
naplaćivao osmesima. Od svakog bi se tražilo da se slika pre šišanja ili
brijanja, i da se slika posle. Eksperti bi poredili širine i obime osmeha,
zategnutost mišića, širenje zenica i još mnogo toga drugog da bi svaki put
dokazali kako je radost osobe bila veća posle iskustva u salonu. Izdali bi
uredan fiskalni račun na kome je pisalo sve, a pod usluga je stajalo – „radost
mušterije“. I naravno, uvek tražili da im se ostavi onoliko novca koliko
mušterija misli da je zaslužila. I ljudi su to i činili.
Jednog dana, u salon je ušao stariji čovek, namrgođenog
izraza lica. Ma koliko su se trudili, nisu ga mogli nasmejati da se slika pre
šišanja i brijanja. „Ništa zato“, pomislio je glavni berberin „kada budemo
gotovo s njim, nikada neće skidati osmeh s lica“. I bacio se na posao – sekao je
i merio svaku dlaku na kosi i na bradi, pažljivo usklađivao sa licem i
fizionomijom i kada je završio, rekao je u sebi „stvorio sam Mikelanđelovog Davida,
od vrata naviše“. A čovek namrgođenog izraza se pogledao u ogledalo, i jedna suza
mu je kanula niz lice. Ustao je sa stolice i prišao čoveku na izlazu, koji je
uzimao priloge. U ruku mu je spustio šaku pirinča
i rekao:
– Ja više ne ličim na sebe, nego na ideal lepote koja mi ne
pripada. Opraštam vam to i dajem vam navrednije što imam – pokazao je na beli
breg zrna na dlanu čoveka. – Posadite ga da vam bude podsetnik da svi ljudi
liče samo na sebe kada su bili mladi ili na svoje roditelje, kako će izgledati
kada budu stari - ali nikada na sebe…
Нема коментара:
Постави коментар