Ograda, Petrolej
Moje selo je imalo
ogradu koja je bila napravljena od
stakla. I to ne providnog nego u boji, kao od starih flaša kisele vode koje su
bojile tečnost u zeleno i stvarale utisak da pijete neku magičnu tečnost, a ne
vodu sa viškom CO2. Ta ograda je služila da drži insekte van sela, jer je to
bilo selo za ljude koji ne vole mala gmizava biće, te je staklo služilo kao
džinovski prozor u koji bi se muva, osa ili neko treće leteće zunzaravo biće
skucalo kao u šoferšajbnu auta na auto-putu. Nikom baš nije bilo jasno kako misle da se
zaštite od recimo, mrava ili buba-švaba, sve dok se nije saznalo da staklena
ograda ide i ispod sela, i da sve zgrade počivaju u velikoj posudi koja je
prekrivena mrežicom tako gustom da samo molekuli vazduha mogu da uđu.
Jedna stonoga je
rešila da nađe svoj put unutar tog sela. I tako je otišla u opštinu i ostavila
lažnu dojavu da selo leži na vrednom nalazištu nafte. Ubrzo su stigli geolozi
praćeni lovcima na naftu, spremni da iskopaju rupe i probuše stakleno dno na
kome je selo počivalo. Stonoga je trljala svoje brojne nožice, spremajući se da
pojuri čim se pojavi rupa. I njena sreća se pretvorila u užas kada su se
seljani usprotivili bušenju. Bilo ih je briga za petrolej – selo je imalo svoje – obnovljive - izvore energije.
Ipak, jedan uporan kopač je stavio klin u zemlju kada niko nije gledao i udario
čekićem. Buba je jurnula da potraži otvor u zemlji, ali je bila odbačena u vis,
jer je iz rupe koju je kopač napravio suknula nafta. Dok je letela ka nebu nošena
mračnim mlazom i mrežici, razmišljala je kako ponekad rupa u dnu činije ne služi
da tečnost iz nje isteče – pre to da sve što ispod čuva i pritiska poleti
slobodno onog trenutka kada brana popusti…
Нема коментара:
Постави коментар