Milina, Muzika
Bila jednom jedna muzika koja su svirali samo kada bi
ljudi osećali da dolazi kraj nečemu što im je važno. To je mogla da bude zabava
na kojoj su upoznali ljubav svog života, brak koji ide ka neumitnom razlazu,
odlazak voljenog prijatelja na drugi kontinent ili planetu… bilo je toliko
prilika da se ona svira, da je brzo postala prepoznatljiva melodija svuda. A
samo melodiju je jako nerviralo to što je svi asociraju sa nekakvom tugom ili rastankom.
Htela je da je puštaju na svadbama, na slavama i to na početku a ne na kraju.
Smučilo joj se da bude „pesma za rastanak“ i zato je počela da se druži sa
kompozitorima i muzičarima kako bi se promenila. Sedela je u kafićima gde su se
okupljali, skupljala je kontakte, delila komplimente i vizit-karte. Nudila je
mito, češkala ih iza ušiju, tražila način da postane milina a ne silina kraja. Međutim, svi su je uljudno odbijali, jer
niko nije hteo da promeni tu sigurnu melodiju, da je uništi i da spreči da
postoji „ona čuvena, za kraj“. Melodija je na kraju upala u očaj, jer ma koliko
želela da se promeni, nije to mogla sama da izvede. I zato je napustila muziku
i zaposlla se u kancelariji kao sekretarica. Po čitav dan je slagala fakture i
račune, odgovarala na telefon i prenosila poruke. Ipak, najbolje su joj prolazile
poruke sa otkazima, prekidima saradnje ili bankrotima i propastima firmi. No,
ovde se nije bunila. Nekako, sada je sve to što je nosila u sebi i ono što je
bila počinjalo da ima smisao, jer više nije bila samo dekor u kafani ili baru,
gde ljudi dolaze da prividno zaborave svoj život ili se sete onoga što sanjaju
da će zaboraviti jednog dana. Ovde se događao život, i ona je bila njegov deo.
I zato je mogla da mu se prepusti i zaboravi da je htela da bude nešto drugo,
nekom drugom… pa čak i sebi.
Нема коментара:
Постави коментар